* * *
Kišno veče. Miris mokrog asfalta i zemlje pronosi se kroz naselje. Nabujala rijeka prijeti obližnjim kućama. Mirna atmosfera obećava oluju koja tek predstoji. Na prozoru promrzli vrabac. Požutjelo lišće i ogoljelo granje plešu u vazduhu. Tamni oblaci se skupljaju. Ponovo će kiša. Napolju pusto. Samo čujem glas starog čobanina što ovce utjeruje. Za njim kučak laje mašući repom. Tek obično veče u kojem sam ponovo sam.
* * *
Sreli smo se novembarskog dana devedesetih godina u Petrogradu. Snijeg je iznova padao. Ljudi su se smrzavali. Sunca nije bilo. Bilo je gladnih. Bilo je ostavljenih. Bilo je samih. A ja sam tog dana imao samo nju i natpis knjige Dostojevskog koju je držala u ruci. Prolazili su vozovi. Ali je vrijeme stalo. Ljudi su dolazili i odlazili a mi smo sjedjeli nepomično. O čemu smo pričali? O ljetovanju u Parizu, pogledu sa balkona na predivnu Veneciju, o raznoraznim dalekim čudima i vjerujte da smo na trenutak otišli iz hladne Moskve, i dodirnuli se prstima, pripili kaputima, zaspala mi je na grudima , pa i dan danas tu spava kao sjećanje, a Moskva je i dalje hladna i daleka, bez moje Lene u njoj.."
